Prijateljica knjižnice

Malo ljudi ozbiljno razmišlja o prevođenju. Neki će reći: malo ih općenito razmišlja. Svi gledaju slike, slušaju kratke poruke, kombiniraju neke šifre. Dišu poput komunikacijskih uređaja. Sporazumijevaju se najnužnijim znakovima. Stručnjaci tvrde da je sve to posljedica internetizacije. Možda, ali potreba za kvalitetnom književnošću, za knjigama koje se čitaju u krevetu prije spavanja, u vlaku za vrijeme putovanja ili na plaži daleko od civilizacije, postojat će i dalje kao nasušna potreba znatiželjnoga ljudskog duha. Čovjek će uvijek poželjeti nešto saznati o Drugom. Družiti se u beskrajnom duhovnom prostoru. A za to su zadužene upravo knjige. Dobar urednik, tolerantan lektor i savjestan korektor približavaju nam svijet nekog umjetnika, upućuju nas da razmišljamo o stvarima na nov način i da nađemo u svemu neki smisao, neku radost. Počesto, međutim, važne stvari priopćuju strani pisci, čije jezike ne znamo, ali tijekom čitanja tako dobro pogodimo njihov «nerv» da niti ne primjećujemo kako nam je u dijalogu s autorom pomogao prevodilac. Ili se dogodi da nam neki sjajni književnik postane nerazumljiv pa i odbojan zato što mu je loše preveden tekst. Zašto ovo pišem? Pa pišem zato što u posljednje vrijeme primjećujem da se mnoga vrijedna djela, napisana na nekom «manjem» jeziku, pred nama pojavljuju prevedena s engleskog, dakle, s trećeg jezika. Recimo, Marquez, Bulgakov i Tolstoj u naše su domove došli prevedeni s tog svjetskog jezika.
A Marquez preveden s engleskog nije kolumbijski majstor Marquez, koji je u dojmljivoj atmosferi svojih priča i romana sažeo cijelu povijest Latinske Amerike. «Engleski» Marquez je samo autor koji neutralno informira o svom zanimljivom kontinentu. Isto takav je i engleski Bulgakov. Čitatelj iz rečenica složenih u duhu engleskog jezika ne može prodrijeti do jezičkih majstorija koje su postojale u ruskom izvorniku i koje bismo sigurno bolje «dočarali» da su se romani prevodili iz ruskog na hrvatski. Ovako smo iz jezika posrednika dobili samo blijedi doživljaj klasika iz radionice engleskog prevodioca koji je potom šturo «prepričao» prevodilac na hrvatski. Na kraju smo mi čitatelji prevedeni žedni preko vode jer nam je trgovac prodao djelo uz koje se ne može maštati. A književnost se temelji upravo na mašti. Doista, jesmo li razmišljali o tome?

Irena Lukšić

Ljudevita Šestića 1, Karlovac