#ostanisknjigom

Helen Macdonald: J kao jastreb

Smrt je svakodnevna činjenica. U prirodi se događa stalno, najobičnija pojava. Priroda je posve ravnodušna prema umiranju pa tako i prema ljudskoj smrti. No, smrt i tugovanje su kod ljudi poprimili ritualne manifestacije. Žalovanje i tuga izoliraju čovjeka. Tugovanje može biti izrazito stresan proces u kojem se osoba mora suočiti s gubitkom pri čemu može posegnuti za neuobičajenim sredstvima kako bi si pomogla. Kada nam nije dobro, činimo sve što znamo i možemo da si pomognemo. Za Helen Macdonald to je značilo pokušati pripitomiti pticu grabljivicu i to ne bilo koju već jastreba. Svoja je iskustva opisala u knjizi “J kao jastreb” koji je postala pravi fenomen.

Helen Macdonald je spisateljica, prirodoslovka i profesorica na Sveučilištu Cambridge. Autorica je nekoliko knjiga i zbirki poezije, a odmalena je bila fascinirana pticama grabljivicama i sokolarstvom. Čak je trenirala i grabljivice arapskih šeika u Abu Dhabiju, a sudjelovala je i u vođenju projekata istraživanja i očuvanja grabljivica diljem Europe i Azije.

Helen je o tim pticama naučila sve što je mogla: njihovu podjelu, karaktere, način skrbi za svaku od njih, njihovo prirodno ponašanje, ali i kakvu su kulturnu i društvenu ulogu imale diljem svijeta. U njezinoj ljubavi prema sokolarstvu uvijek su je podupirali otac, profesionalni fotograf i majka, novinarka. Zbog toga je vijest o iznenadnoj smrti oca Helen primila toliko teško. Govorili su joj da vrijeme liječi, pročitala je sve knjige o žalovanju do kojih je mogla doći, ali se nikako nije mogla oporaviti.

U srednjem je vijeku sokolarstvo bilo pomalo snobovsko zanimanje i različite su grabljivice dodijeljivane ovisno o hijerarhijskom položaju. Plemeniti sivi sokol bio je namijenjen prinčevima, nježni mali sokol gospama, a sokoli kliktavci momcima. Jastrebovi su bili posve zasebna kategorija. Smatrali su ih histeričnim, svojeglavim, neukrotivim ptičurinama. Samo su posebni ljudi mogli trenirati jastrebove. Helen je tijekom svoje karijere upoznala mnogo beduinskih sokolara. Jedan joj je objasnio kako postoji vjerovanje da bog odabire sokolare prije njihova rođenja, a kako je sokolarenje muški posao, smatrao je da je presmiješno što je za to odabrao jednu ženu.

Uronjena u svoju depresiju, Helen je počela sanjati jastrebove i poželjela je osjetiti sve ono što su oni predstavljali: snagu, moć, neuništivost i iscjeljenje. Svoju mladu, kilogram tešku, jastrebicu Mabel kupila je za osam stotina funti u uzgajalištu u Irskoj i 2007. godinu provela trenirajući pticu dok joj se ostatak života raspadao. Povukla se u prirodu, udaljila od obitelji, prijatelja, izgubila posao. U svemu tome, vratila se i knjizi koja ju je pratila od najranijeg djetinjstva, Jastrebu engleskog pisca Terencea Hanburya Whitea koji je u toj kronici opisao svoja iskustva s pokušajem pripitomljavanja jastreba. Za razliku od Helen, on je u tome bio neuspješan jer su mu metode bile pogrešne i okrutne, a njegovo razumijevanje jastreba zamagljeno borbom s vlastitim unutarnjim demonima i previranjima. Helen ga je vrlo dobro razumjela jer je on, kao i ona, tražio izlaz iz samoga sebe.

S vremenom je Helen uspjela premostiti svoju tugu no tek kad je na kraju potražila pomoć svojih prijatelja, rođaka, ali i uz pomoć propisanih lijekova. Ipak, knjigu nije započela pisati sve do 2012. Bilo joj je potrebno vrijeme da procesuira sve što se dogodilo, a knjiga je postala posljednji pozdrav njezinu ocu i tom vremenu koje je provela tugujući.

Knjigu “J kao jastreb” Guardian i Economist proglasili su knjigom godine, osvojila je nagradu Samuel Johnson i nagradu Costa, postala je bestseller Sunday Timesa, a New York Times joj je dao odlične kritike. Postala je publicistički hit koji krši pravila miješajući žanrove. Djelomično su to memoari, djelomično priručnik o sokolarenju, djelomično fikcija, a djelomično biografija Whitea, no, na kraju, veličanstvena autobiografska knjiga autorice koju su kritičari proglasili književnom inovatoricom, a knjigu prepunu bolne iskrenosti i emocija izuzetnim spojem memoara i pisanja o prirodi.


Marente de Moor: Nizozemska djeva

Borba u mačevanju započinje specifičnim položajem. Protivnici, jedan nasuprot drugome, s maskama na licu, izgledaju posve jednako. No u trenutku kad borba započinje, ta se simetrija narušava i situacija postaje opasna. Osim sportske dimenzije, mačevanje sadrži u sebi mnoštvo drugih elemenata. Ono je borilački sport i umjetnost, odvija se ispred i iza maske, mačevalac se bori protiv drugog, ali i sebe samog.

Upravo je taj sport nizozemska spisateljica Marente de Moor izabrala kao glavnu temu i metaforu svog drugog hvaljenog romana. Objavljen je 2010. godine uz dobre kritike i uskoro preveden na više jezika. Za njega je autorica primila najpopularnije priznanje za književnost u Nizozemskoj, Književnu nagradu AKO, kao i Nagradu Europske Unije za književnost.

Nizozemskom djevom vodi nas u osvit Drugog svjetskog rata. Jedan otac šalje svoju kći na obuku svom starom prijatelju, iz Maastricta u Aachen. Iz neutralne Nizozemske u predratnom mržnjom već obilježenu Njemačku. Egon von Bötticher njemački je aristokrat koji živi povučeno na svom imanju i on će pomoći Janni da usavrši svoje umijeće mačevanja, a Janna je sa sobom donijela očevo pismo. S vremenom se zaljubljuje u tog starijeg muškarca unakažena lica koji više voli životinje nego ljude. No ovo nije uobičajena ljubavna priča. Egonova kuća puna je indiskretnosti, tabua, tajni i zagonetki. Za Jannu se otvara novi, nepoznati svijet, ispunjen pitanjima o točnoj prirodi odnosa između njezina oca i Egona. Njezino putovanje u Njemačku trebalo bi joj donijeti bolji pogled na budućnost, a njezinu ocu priliku da ispravi jednu davno počinjenu pogrešku. Njemačka je pak u to vrijeme već u svojoj nacističkoj fazi i sprema se za novi rat no von Botticher je zapeo u prošlosti, u razdoblju kada su se muškarci borili slijedeći kodove časti i hrabrosti. Kroz Jannino iskustvo autorica priziva nemirno ozračje vremena u kojem se dogodio veliki povijesni preokret, oslikavajući nesigurnost i napetost koji su prethodili Drugome svjetskom ratu.

Marente de Moor živi na razmeđi triju zemalja, Nizozemske, Njemačke i Belgije i uvijek ju je fasciniralo to što granica može biti tako ravno povučena, da joj s druge strane počinje neka druga kultura i jezik. Ovaj je roman, između ostalog, i roman o granicama, ali i o narušavanju simetrije. Simetrija se narušava između dviju zemalja, dvaju ratova, dvojice starih prijatelja, na kraju i prelaskom iz djevojaštva u svijet odraslih. Pitanje je koliko dugo netko može stajati sa strane i promatrati prije nego ga počnemo i samoga smatrati krivcem. Uloga promatrača u romanu zapala je upravo Jannu, a cijelo se vrijeme u podkontekstu priče osjeti dolazak nečeg strašnog.

Ovo fascinantno štivo zapravo je gotička romansa smještena u Njemačku 1930ih. De Moor je sve važne gotičke elemente kao što su seksualnost, jeziva stara kuća, izdajnički sluga, tajanstveni muškarac sklon divljini i prirodi, iskoristila u konceptu posve drugog razdoblja.

Ova je knjiga posve netipična za nizozemsku suvremenu književnost s obzirom na mjesto i vrijeme odvijanja radnje kao i na glavne likove. Brojni kritičari zbog toga ovu priču o mračnim i opasnim strastima i emocionalnom putovanju i otkrivanju glavnih likova smatraju neobičnom, ali i potpuno drugačijom i dobrom.


Monica Wood: Dječak kakvog nema

Stogodišnje starice u književnosti nisu baš česta pojava. No ova će vas svojim britkim jezikom, humorom i magičnim trikovima odmah osvojiti.

Osim ona tri ljetna mjeseca 1914. godine, gospođica Ona Vitkus proživjela je svoj život nenametljivo i čuvajući svoje tajne. No život vas može iznenaditi novim pustolovinama, prijateljstvima i neobičnim događajima čak i nakon što obilježite sto i nešto sitno godina svog postojanja. Ima 104 godine, mnogo je toga doživjela i proživjela i nikad nije osobito voljela druge ljude.

Zbog toga sigurno nije očekivala da će joj dječak koji joj je dolazio pomagati u poslovima oko kuće, dječak opsjednut svjetskim rekordima, činjenicama, brojem deset i još gomilom stvari, a koji se nije pojavio dva tjedna za redom, toliko nedostajati. Zasigurno nije očekivala ni da će se sprijateljiti s njegovim otuđenim ocem koji se, ako ćemo iskreno, pomalo bojao svog neobičnog sina. A kamoli da će njih dvoje, zajedno s Dječakovom majkom, krenuti na put automobilom u potrazi za Oninim rodnim listom koji bi dokazao da je moguće da je ona najstarija osoba s valjanom vozačkom dozvolom.

Dječak je umro, čitatelji će to saznati već na prvim stranicama romana. Kombinacija neotkrivene rijetke bolesti i lijekova dovela je do njegova preranog kraja. A koliko su rijetke stogodišnje starice u književnosti, toliko je rijetko i da glavni lik romana zapravo umre i prije nego je priča započela. Ipak, on je nit koja povezuje sve likove, sve priče, glavni je pokretač radnje iako fizički nije prisutan.

Dok je pisala roman, lik Dječaka isprva nije imao ime jer mu autorica jednostavno nije mogla odrediti neko. Kasnije je shvatila da je to zbog toga što on zapravo nije stvarna osoba ili akter u priči već prisutnost i činilo joj se pogrešno dati mu jedno takvo tjelesno obilježje kao što je ime. Ipak, Dječak posjeduje ime no znaju ga samo autorica, njezin muž i njezina starija sestra koja mu ga je zapravo nadjenula tako da će ga čitatelji poznavati samo kao Dječaka.

Monica Wood odrasla je u Maineu u Sjedinjenim Američkim Državama i tamo živi i danas. Prije nego što se profesionalno počela baviti pisanjem, radila je u srednjoj školi i u staračkom domu, a danas i poučava pisanje, često u ženskom zatvoru. Kaže da je tamo pronašla neke od najboljih učenika koji se mogu zamisliti. Napisala je nekoliko hvaljenih romana, nagrađivane memoare, njezine su kratke priče objavljene u mnogim antologijama, a Dječak kakvoga nema u čak 20 inozemnih izdanja.

Neke se osobe pojave u našem životu, bez obzira na to koliko kratko, da bi nas podsjetile što je važno, da nitko nije prestar da bi naučio nešto novo ili da bi se osjećao posebnim, da za nova prijateljstva nikad nije prekasno. To je Dječak učinio za i Onu i za svoje roditelje. Čak i kad ga više nije bilo.

Ova gorko-slatka priča o nošenju s gubitkom, krivnjom i skrivanju tajni, neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Neobični i vrckavi likovi ne dopuštaju da pripovijedanje zapadne u patetiku, a koliko je vješto napisan, pokazuje i to što taj roman ispunjen i prožet tugom, istovremeno čitatelja može zabavljati i puniti životnim elanom te ga neće moći ispustiti iz ruku. A možda otkrijete i da ste kandidat za Guinessovu knjigu rekorda.


Sara Stridsberg: Beckomberga: oda mojoj obitelji

Bolnica Beckomberga bila je švedska psihijatrijska bolnica otvorena 1932. Na vrhuncu svog djelovanja, bila je jedna od najvećih psihijatrijskih bolnica u Europi s preko 2000 pacijenata. Namjerno je projektirana van grada, okružena prirodom, a glavni kompleks sastojao se od četiri četverokatne zgrade koje su bile povezane visokim zidovima. Zatvorena je 1995. godine.

Podnaslov romana Beckomberga, oda mojoj obitelji, nije slučajan. Jedan od članova obitelji autorice Sare Stridsberg pronašao je utočište unutar bolnice Beckomberge. Kada govorimo o mentalnim bolestima i psihijatrijskim ustanovama, govorimo o njima sa strahom i iracionalnim osjećajem da jednom kad stupimo u takvu ustanovu, više iz nje nećemo izaći.

Za djevojčicu Jackie Darling, Beckomberga je u jednom trenutku postala drugi dom. Njezin je otac nakon pokušaja samoubojstva završio u toj psihijatrijskoj bolnici. Jackie ga svakodnevno posjećuje i provodi ondje sve više vremena. Nesvjesna je granica između zdravih i bolesnih i u Beckombergi vidi utočište, a ne zatvor. Sada kao odrasla, prisjeća se tih posjeta, svog prijateljstva s pacijentima i osobljem bolnice gdje je provodila gotovo svo svoje slobodno vrijeme.

Granice između onoga što svijet smatra normalnim i onoga što svijet smatra ludim, vječno se mijenjaju. Jedna od namjera autorice bila je obračunati se sa svojim strahovima, s doživljajem strahopoštovanja koji je u njoj izazivala Beckomberga i odati počast svojim precima te je u roman vjerojatno utkala i svoja osobna iskustva.

Sara Stridsberg dosad je objavila šest romana, a njezin drugi roman, Drömfakulteten, ugledno švedsko književno društvo De Nios proglasilo je romanom desetljeća. Roman Beckomberga nagrađen je Nagradom Europske unije za književnost, a osim romana, Sara Stridsberg piše i drame. Čak četiri puta bila je nominirana za prestižnu nagradu August. Za njezino književno stvaralaštvo 2016. dodijeljena joj je nagrada Selma Lagerlöf, a iste je godine izabrana za članicu Švedske akademije kao najmlađa između 18 članova. Ne čudi onda što je smatraju jednom od najznačajnijih pojava suvremene švedske književnosti.

U obrazloženju žirija nagrade Selma Lagerlöf stoji kako Sara Stridsberg u svojim knjigama gorljivo zatupa zanemarene i isključene iz društva. Beckomberga je mjesto koje “normalni ljudi” nastoje izbjeći pod svaku cijenu, ali Jackie se pacijenti koji obitavaju tamo često čine zdraviji i sretniji ondje nego bilo gdje drugdje. Društvo postavlja jasne granice razdvajanja i čvrsto ih se drži no ludilo, zdravlje i sreća postoje i unutar i izvan zidova umobolnice. Marginalizirani pojedinci u ovom romanu dobivaju svoj glas.

U tekstu se autorica nekoliko puta osvrće i na povijest bolnice koju su neki doživljavali kao mjesto straha, a neki kao utočište. Prikazana je na jedan prilično različit način od onog uvriježenog mišljenja kakvo ljudi stvore o jednom takvom mjestu. Strah od gubitka slobode jedan je od najvećih ljudskih strahova pa jedna takva psihijatrijska ustanova mnogima izgleda mjesto bez povratka. Mnogima je teško zamisliti da jednom kad si primljen na takvo mjesto kao pacijent, postoji neka druga opcija osim smrti, a to je ozdraviti.

Radnja romana je, osim osobnim iskustvima, inspirirana i pričom o jednom od Beckomberginih posljednjih pacijenata, muškarcu koji je tamo obitavao 63 godine i koji je skočio u svoju smrt nakon što je otpušten iz bolnice te atentatom na švedskog premijera Olofa Palmu koji je navodno svako jutro prije posla posjećivao svoju majku u Beckombergi.

Ovo je roman o mentalnoj bolesti, kompliciranim ljudskim odnosima, o odnosu oca i kćeri i nesebičnoj, bezuvjetnoj ljubavi. Jackine uspomene i sjećanja su draga i ispunjena čežnjom za drugim vremenima. Istovremeno roman daje i kritiku društvu koje ne želi prihvatiti drugačije niti se uspijeva brinuti na pravi način o onima kojima je takva pomoć potrebna. Prožet melankolijom i ispunjen sjetom, ali unatoč zastrašujućoj temi, ovo nije zastrašujuć roman već će promijeniti vaš doživljaj ljudi koji se bore s različitim problemima i mentalnim bolestima i koji su bili dovoljno hrabri i snažni potražiti pomoć.


Naomi Alderman: Moć

Naomi Alderman posebno voli feminističku znanstvenu fantastiku i oduvijek ju je zanimalo kako SF može opisati svijet koji bi mogao biti drugačiji od naše stvarnosti. Prije nekoliko godina čula je jednog muškarca kojem se divi kako na pitanje “zašto postoji patrijarhalno društvo” odgovara da vjeruje kako su muškarci ljubomorni na sposobnost stvaranja života koju žene imaju. Njezino je mišljenje posve drugačije: kaže da je to zato što muškarci fizički mogu pokoriti žene zbog čega su moćniji od njih. Mnogo više muškaraca može fizički svladati žene nego obrnuto.

To je bila početna ideja romana: što bi se dogodilo kad bi žene odjednom postale snažnije od muškaraca, kako bi to utjecalo na ravnotežu i promijenilo spolne uloge u društvu?

Ovaj distopijski roman, bestseler koji je postao fenomen u svijetu knjiga, nazivaju Sluškinjinom pričom 21. stoljeća jer obje govore o položaju žena u društvu. No, dvije knjige zapravo nemaju mnogo toga zajedničkog. U jednoj se nasilje i moć provode nad ženama, u drugoj nasilje i moć provode žene. Poveznica ipak postoji: Margaret Atwood bila je Naomina mentorica dok je sudjelovala u programu za poticaj mladih umjetnika i pisala ovu knjigu. Razgovarale su o svijetu prirode, religiji i povijesti, znanosti i unutarnjim mehanizmima funkcioniranja ljudi.

Genetska mutacija mladim je ženama podarila sposobnost da ubijaju strujom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata potonuo je brod koji je prevozio tajnovitu supstanciju. Nju su pronašli znanstvenici koji su istraživali kako ljude učiniti otpornima na bojne otrove. Dospjela je u vodotoke i desetljećima kasnije podarila ženama moć da u svom tijelu proizvode elektricitet. Mogu ga koristiti za zadavanje boli, za mučenje i za ubijanje. No, ta novopronađena moć koju imaju samo žene, društvo polako pretvara u mjesto straha. Dječaci i muškarci žive u strahu od boli i konstantnom strahu od smrti. Ne samo to, preokreće se cijeli svijet, a muškarci postaju progonjeni, seksualno zlostavljani, slabiji i iskorištavani spol.

Priča je ispripovijedana iz perspektive dvije djevojke, jedne žene i jednog mladića, a svaki od tih likova predstavlja određeni segment društva, politiku, religiju, medije i zločin, i prikazuje mnogostruke implikacije preokreta i zloupotrebe moći.

Ovo nije jedan o tinejdžerskih distopijskih romana u kojem će junakinja spašavati svijet proživljavajući romantične avanture s prelijepim mladićima. Ovaj svijet treba spašavati od glavnih protagonistica romana, a ova smrtonosna Moć ima svoju vlastitu svrhu koja ljude podređuje i stvara od njih marionete, raste kao živo, organsko biće, a u tom procesu pogibaju mnogi.

Naomi Alderman još kao tinejdžerka postala je velika pobornica feminizma i podržava ženska prava cijeli svoj život i kroz cijelu svoju karijeru. Ženski pokret inspirirao je mnoga njezina djela, pa i ovo. Ipak, ne slaže se s ideologijom da su muškarci i žene nadmoćni jedni drugima već smatra da su svi ljudi jednaki. Smatra da je zlouporaba moći sastavni dio društva bez obzira tko stoji iza nje i ovim romanom prikazuje ekstremne rezultate pokreta koji zahtijeva umjesto da preispituje moć. Zamjena uloga nije pravi način za postizanje jednakosti spolova i ako je feminizam postao sredstvo dominacije, izgubio je svoj put i smisao. Ideja koja stoji iza ovog romana je započeti razgovor i raspravu koji će otkrivati izvor spolne podjele i postaviti pitanje kako već sam potencijal za nasilje može odrediti naš životni put.

Pisan poput povijesne kronike no napet poput trilera, roman se čita u dahu i nije ni čudno da je poharao brojne ljestvice najprodavanijih naslova širom svijeta, a Naomi Alderman za njega osvojila nagradu Baileys Women’s Prize za beletristiku u Velikoj Britaniji. Bez obzira čitali ga muškarci ili žene, doživjet će trenutke otrežnjenja, a apokaliptični kraj iznenadit će većinu čitatelja.

#ostanisknjigom


Kate Atkinson: Život za životom

Dylan Thomas rekao je: “Poslije prve smrti, druge više nema.” Ipak, u svom romanu Život za životom, autorica Kate Atkinson preispituje tu tvrdnju. Mnogi ljudi već su doživjeli fenomen déjà vua: osjećaj da su već nešto doživjeli, proživjeli ili vidjeli. Za junakinju devetog romana ove autorice, to je i stvarnost.

Što bi bilo kad bismo dobili još jednu priliku, i još jednu; njih bezbroj da ponovno proživimo svoj život? Život za životom iznova prati Ursulu Todd kroz burna zbivanja prošlog stoljeća. Ona 1930. godine ulazi u kafić i ubija Adolfa Hitlera. Nakon nekoliko stranica, čitatelj se vraća u 1910. godinu i trenutak kad beba Ursula umire na rođenju. U sljedećem poglavlju koje je slično, ali nije posve jednako prethodnom, liječnik stiže na vrijeme i spašava Ursulu.

Do kraja romana Ursula će umrijeti još nekoliko puta, uvijek sama i uvijek ispraćena riječima “I tu padne mrak”. Isto toliko puta vratit će se u presudni trenutak da bi donijela drugačije odluke i izbjegla smrt. Kao mlada žena, Ursula živi nekoliko različitih života. Iako roman započinje verzijom u kojoj ubija Hitlera, u jednom od svojih života postaje njegova bliska suradnica dok sljedeći put spašava ranjenike iz ruševina u Londonu. Umire na različite načine. Od gripe, utapanja, čak se jednom i sama ubija. Njezine romanse počinju i završavaju, zatim ponovno započinju, ali kreću drugim smjerom. Osim povremenog i nejasnog osjećaja da je nešto već doživjela, Ursula čak i ne zna da se njezini životi iznova ponavljaju. Ipak, sve njezine smrti i preživljavanja povezuje jedna ideja – ideja o odgovornosti za vlastiti život i život zajednice te misao da kao odgovorna bića moramo aktivno raditi svoje odabire, a ne pasivno se prepuštati životu. Svaki put kad Ursula postaje pasivna u svojim izborima, gubi svoj život i to uvijek nasilno.

Kate Atkinson nagrađivana je engleska spisateljica koja voli eksperimentirati s različitim formama i njezine knjige imaju veliku čitateljsku publiku. U ovom romanu balansira s mnogo stvari odjednom i prilično je uspješna u tome da roman ne postane previše zbunjujuć.

Poglavlja romana određena su mjesecom i godinom što olakšava orijentaciju u brzim prebacivanjima natrag i naprijed. Prvih nekoliko promjena i preokreta prilično je uznemirujuće, ali nakon nekog vremena postane prilično normalno (iako još uvijek potresno) da se neki lik za kojeg mislimo da je napustio priču, ponovno javi u novom obliku ili se o njemu čita iz nove perspektive.

Roman se može čitati na nekoliko načina. Tekst se bavi idejom o izgradnji identiteta i odgovornosti prema sebi i kolektivu. Ursuline sudbine supruge, majke, žene, ljubavnice, mogu se čitati kroz feministički pristup. Isto tako, može se čitati kao priča o pisanju i tome kako pisci kontroliraju svoje likove i mogu stvoriti mnogo njihovih različitih verzija. No, koji god da od tih interpretativnih puteva odabere, čitatelj će uživati u ovom romanu.


Ben Blushi: Otelo, Arap iz Vlore

Ben Blushi jedan je od najznačajnijih albanskih autora. Rodio se u Tirani, a na Filološkom fakultetu diplomirao je albanski jezik i književnost. Bio je glavni urednik lista Koha Jonë, a političku karijeru započeo je u kabinetu albanskog premijera. Bio je imenovan i ministrom obrazovanja, a trenutačno je zastupnik u albanskome parlamentu.

Pisanje je obiteljski posao, pisci su bili i njegov otac i djed. Blushi je počeo pisati relativno kasno, ali u pet godina napisao je četiri romana. Njegovo je ime posve preokrenulo albansku literarnu scenu. Njegov prvi roman, Živjeti na otoku, prodan je u preko 30 000 kopija u samo nekoliko mjeseci i Blushi trenutno drži rekord u najviše prodanih primjeraka po naslovu u posljednjih dvadeset godina.

Živjeti na otoku, Otelo: Arap iz Vlore i njegov treći roman Albanija, čine triptih kvalitetne nove albanske književnosti i postali su pravi kulturni fenomen.

Otela je Blushi objavio 2008. godine. Sljedeće je godine na Sajmu knjiga u Tirani za taj roman dobio nagradu za autora godine, a 2014. i nagradu Europske unije za književnost.

To je i prvi prijevod cjelovitog književnog djela s albanskog na hrvatski jezik u posljednjih 20 godina.

Radnja romana odvija se u 14. stoljeću, u dva poznata urbana središta srednjeg vijeka: Veneciji i Vlori. Svojim Otelom Blushi nije imitirao Shakespearovog već je samo posudio neke njegove dijelove. Njegova je nadogradnja tijesno povezana s povijesnim činjenicama pa se stječe dojam da su se ti događaji uistinu odvili u Vlori, a da ih je Shakespeare preuzeo i smjestio u Veneciju. Otelo upoznaje Desdemonu, Emiliju i Jaga u Veneciji, ali spletom okolnosti dio života provede u albanskoj Vlori. Tamo susreće mnoge zanimljive likove poput princa, liječnika, ratnika, osvajača.

Za razliku od Shakespearovog kapetana u vojsci, ovaj Otelo imao je puno goru sudbinu. Bio je obični migrant s kojim se vrlo loše postupalo i u Veneciji i u Albaniji. Njegova ljubav prema Desdemoni razvija se u društvu punom beskrupoloznih navika i ljubomore, izdaje, prevara, patnje i ubojstava.

Knjiga ima svoj jasan povijesni kontekst. Pokušao je iskoristiti povijest albanskih feudalaca u 13. stoljeću, ali to nije bio cilj sam po sebi. Više nego povijesni kontekst, knjiga opisuje likove našeg, suvremenog vremena; čini se da ti likovi koji žive u 14. stoljeću kao da žive u 21. stoljeću. Ipak, to je, prije svega, priča o ljubavi, o načinu na koji ona može odrediti sudbinu i promijeniti tijek događaja, samim time utjecati i na cijelo društvo ili povijesno razdoblje. Ona se bavi nemogućom ljubavi u čovjeku koji je odbačen od društva, koji nije umro od posljedica mučenja, nego je umro zbog ljubavi. Ljubav je jednaka za svako ljudsko biće, bez obzira na boju kože i odakle dolazi.

Kao aktivni političar, Blushi kaže kako teško usklađuje svoje dvije osobnosti jer mu nije lako uskladiti odnos između politike i pisanja. Kroz pisanje pokušava prikazati stvari koje ne može reći kao političar i kroz svoje je romane rekao puno stvari koje kao političar nije imao prilike reći. Ova knjiga, najavljena kao kulturni fenomen, zahvaljujući pripovjednom stilu i bogatstvu jezika, jedno je od najljepših i najprofinjenijih djela albanske književnosti.

#ostanisknjigom


 

Pjesnik, pisac, dramatičar i novinar, Ivica Prtenjača, okušao se u mnogo poslova. Radi od petnaeste godine i radio je kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik… Radio je i u Školskoj knjizi i Profilu, a na Hrvatskom radiju vodi dvije emisije. Toliko voli biti na radiju da bi, kako kaže, prenosio i boćarske utakmice ako treba. Često vodi književne festivale, promocije i književne sajmove, njegova su djela uvrštena u više antologija i prevođena na dvadesetak jezika. Rodio se u Rijeci gdje je i studirao kroatistiku no trenutno radi i živi u Zagrebu.

U današnje vrijeme slobodno vrijeme doživljavamo ili kao luksuz ili kao bezdan koji će nas progutati ako nemamo vezu s internetom i signal na mobitelu. Vremena zapravo ima dovoljno, no trošimo ga na najgore moguće načine. Samoća je još gora iako ona može biti katarzična i dopustiti osobi da pronađe više strpljenja i tolerancije za ostale ljude.

Prtenjača piše o svijetu koji mu je blizak i koje poznaje, a likove sastavlja od mnogih osobnosti koje je susretao ili mogao zamisliti – zbog toga su čitatelju toliko poznati i bliski. Njegove su rečenice precizne i poetske, pisanje lagano i samo prividno nezahtjevno.

Svojim romanima, Dobro je, lijepo je, Brdo i Tiho rušenje, na neki je način započeo, formirao i završio svojevrsnu trilogiju. Iako ih povezuju zajednički motivi, tip antijunaka, atmosferičnost i poetičnost, način pisanja, te romane ne treba gledati kao nastavke nego kao što bi se gledale pjesme u istom ciklusu.

Iako opsegom nevelik, Tiho rušenje velik je roman. Glavni je lik soboslikar s diplomom profesora književnosti koji dobiva zadatak da zajedno sa svojim pomoćnikom obnovi stan umirovljenog sveučilišnog profesora, Branimira Vukoje. Nešto što se činilo kao rutinski posao, promijenit će živote svih likova u romanu. Jer ljušteći te zidove, ljušte i slojeve sa sebe, čiste, preslaguju, ruše i spoznaju i grade nove sebe.

Tiho rušenje nastalo je kao svojevrsni kontrapunkt njegovu nagrađivanom i hvaljenom prethodniku, Brdu. Ideju je Prtenjača dobio još dok je u Brdu pisao o čovjeku koji spava u divljini, pod otvorenim nebom, i zamislio je čangrizavog starca zatvorenog u oronulu stanu. Kaže da mu je Brdo dalo samopouzdanja i hrabrosti da piše i da se igra te je Tiho rušenje nastalo u dva kratka mjeseca pisanja po dva sata dnevno.

Iako iza sebe ima više proznih nego pjesničkih knjiga, smatra se pjesnikom što se vidi u njegovu načinu pisanja, atmosferi koja povlači čitatelja i neprimjetno ga povlači u radnju i suosjećanje s likovima koji nisu podijeljeni na dobre i loše već na jače i slabije.

Roman se bavi mnogim suvremenim temama kao što su nemogućnost pronalaženja posla u struci, raspad brakova, gubitak prijatelja, bijeg u usamljenički život, roditeljstvo, odnos prema prošlosti, i sve to u sto i pedeset stranica čija priča završava s čak četiri sretna završetka.

Tiho rušenje je roman o drugim prilikama i novim počecima, roman koji podsjeća na važnost empatije i koji će vas pokušati, i nadam se, uvjeriti da svijet nije posve loše mjesto.

#ostanisknjigom


Cristian Perrissin, Tom Tirabosco: Kongo

Kongo je francuski biografski grafički roman temeljen na posjetu Josepha Conrada Slobodnoj državi Kongo, što je bila osnova za njegov roman Srce tame.

Objavljena 1899., Srce tame zasigurno je najslavnija i najčešće adaptirana Conradova novela, pa ako ste gledali Coppolinu Apokalipsu danas, možda znate da je film napravljen upravo po ovom romanu.

Christian Perrissin i Tom Tirabosco, autor i crtač ovog stripa, odlučili su napraviti strip koji kroz istinite događaje objašnjava kako je roman nastao. Hrvatsko izdanje stripa napravila je Fibra, na čijoj mrežnoj stranici možete pročitati i ogledne stranice stripa: https://www.fibra.hr/preview/KongoPreview.pdf

Slobodna Država Kongo bila je de facto privatni posjed pod kontrolom Leopolda II. od Belgije koji se je koristio radi eksploatacije resursa između 1884. i 1908. godine. Leopold je rekao svijetu da će dovesti civilizaciju u Kongo, ali ono što su zapravo učinili bio je iskorištavanje njezinih resursa i ubojstvo gotovo 10 milijuna ljudi.

Taj mračni dio Konga bio je nepoznat u vanjskom svijetu dok ljudi poput Conrada, koji su otišli na avanturu, nisu počeli propuštati informacije.

Crtež stripa Kongo vrlo je mračan, dok je priča, temeljena na Conradovom vlastitom biografskom izvještaju, uzbudljiva i napeta. Crtež je dojmljiv, privlači čitatelja u mračne, smrtonosne dubine Konga. Strip je u crno-bijelim, sivim i općenito hladnim tonovima, kako bi se dodatno istaknula mračna atmosfera priče.

Priča vrvi zanimljivim likovima, dok Conrad ulazi dublje i dublje u unutrašnjost Konga, uz njegovu moćnu rijeku. Conradova unutarnja borba izvrsno je prikazana: govori kako je lojalan “višem cilju”, ali kad otkrije da je viši cilj ogromna laž, i dalje ide naprijed, lažući sam sebi, bez hrabrosti da se zaustavi. Na kraju njegov san o Africi postaje noćna mora.

Ono što je Conrad donio svijetu svojom knjigom važna je poruka u vezi ropstva, okrutnosti i licemjerja vezana za kolonizaciju afričkih država. Conrad je pokazao svijetu kako se takvo ponašanje toleriralo sve dok su priljevi bjelokosti, gume, bakra i drugih resursa neometano stizali.

Srce tame je klasik koji svakako valja pročitati, a ovo biografsko putovanje Josepha Conrada u Afriku, izvrstan je uvid u to kako je knjiga nastala. Ako ipak preferirate film, možete pogledati filmsku verziju koja direktno prati priču Srca tame s Johnom Malkovichem u glavnoj ulozi “Heart of darkness” iz 1993. godine: https://www.imdb.com/title/tt0110002/ ili možete pogledati Coppolinu radnjom malo izmijenjenu verziju, ali, po mom mišljenju, znatno upečatljiviju i snažniju “Apocalypse Now” iz 1979. godine: https://www.imdb.com/title/tt0078788/?ref_=nv_sr_srsg_0.

S obzirom da vremena imamo, zašto ne obje?


 

Na pitanje zašto piše, Stephen King odgovorio je kako ne može zamisliti da radi išta drugo ili da se ne bavi pisanjem. Svaki dan ima zadanu kvotu od 2000 riječi i ne prestaje raditi dok je ne ispuni. Njegova formula kako naučiti dobro pisati jest čitati i pisati četiri do šest sati na dan jer onaj tko ne može naći dovoljno vremena za to, ne može ni očekivati da će postati dobar pisac.

Prva verzija Kingova prvog romana Carrie završila je u smeću odakle ju je spasila njegova žena i nagovorila ga da ga završi. Četrdesetak godina i tisuće i tisuće napisanih i objavljenih stranica kasnije, Stephen King najveći je pisac suvremenih horora i jedan je od najpoznatijih pisaca današnjice općenito.

Gospodin Mercedes njegov je 55. roman objavljen pod tim imenom no za svoja djela koristi čak pet različitih pseudonima. Za razliku od ostalih romana, ovdje se okreće detektivskoj prozi bez paranormalnih elemenata. Ionako se najstrašnije stvari skrivaju ispod površine svakodnevnog života tako da ni ovom romanu ne nedostaje jedna fina crta straha i napetosti.

King često ističe kako popularni horor romani zapravo odražavaju kulturne fobije vremena u kojem nastaju: propadanje tradicionalne obitelji, promjena rodnih uloga, ekonomski pad… Svaki novi strah proizvodi i novog zločinca i suparnika. Danas su to, između ostalog, ubojice koji se u svojim suludim pohodima fokusiraju na mjesta okupljanja, škole, kampusi, kina, trgovački centri, maratoni…

U ovom romanu to je sajam poslova, a sredstvo poremećenog ubojice ukradeni Mercedes SL500 kojim se zalijeće u red ljudi. Ubija ih osmero, ozljeđuje petnaestero te se zatim odvozi i nestaje.

To je slučaj koji, sada umirovljen i razveden, detektiv Bill Hodges nikad nije uspio riješiti. Svoje vrijeme provodi gledajući televizijske serije, osamljen, povremeno razmatrajući mogućnost da si oduzme život.

Zatim dobiva pismo ubojice iz mercedesa koji se sprema za novi ubilački pothvat. S obzirom da ovo ipak nije klasični detektivski roman, a ni ne može biti s obzirom na svog autora, odmah saznajemo kako je autor pisma Brady Hartfield. Emocionalno poremećeni psihopat koji ne samo da je proživio teško djetinjstvo već mu ni sada život nije nimalo lakši. U svom se pismu ruga detektivu govoreći mu o ljudima koje je ubio, a Bill odluči ponovno pokušati riješiti taj zločin.

Gospodin Mercedes prvi je dio trilogije o detektivu Hodgensu i prvi takav detektivski roman Stephena Kinga koji mu je donio nekoliko prestižnih nagrada kao što je ona za najbolji kriminalistički roman 2015. godine iako su kritike bile pomalo podijeljene.

Ubojica i istražitelj poznati su od početka, a prisutni su i klišeji detektivskog žanra: umirovljeni detektiv, osvetnički ubojica i malena grupa neprilagođenih ljudi zajedno sudjeluju u ovoj igri mačke i miša te utrci s vremenom kako bi spriječili novu katastrofu. No, inspiraciju za ovu priču King je pronašao u stvarnom događaju kad se žena zabila autom u restoran.

Ipak, najstrašnije u cijeloj priči je činjenica da se zlo skriva i vreba u umovima svih ljudi i ponekad je katalizator za njegovu manifestaciju posve banalna stvar, a nakon ovog romana, javna mjesta puna ljudi nikad nećete gledati na isti način.

Knjigu možete posuditi i u aplikaciji Zaki Book, a upute kako to napraviti, potražite ovdje: http://www.gkka.hr/e-knjiga3/


Frank Miller, Lyn Varley: 300

Strip 300 zanimljiva je povijesna priča autora i scenarista Franka Millera u suradnji s crtačicom Lyn Varley.

Priča je temeljena na povijesnoj bitci kod Termopila, u doba grčko-perzijskih ratova. Tristo Spartanaca pod vodstvom kralja Leonide, pokušali su učiniti nemoguće i obraniti samostalnost Grčke od perzijske vojske kralja Kserksa 1. Žrtvujući se do zadnjeg čovjeka, njihova djela ušla su u legendu.

Izdavač hrvatske inačice ovog stripa je Fibra, na čijim stranicama možete besplatno pročitati ogledne stranice stripa: https://www.fibra.hr/preview/300Preview.pdf

Priča o tristo hrabrih Spartanaca podijeljena je u pet poglavlja čiji nazivi nose termine na kojima se temeljilo spartansko društvo i odgoj: Čast, Dužnost, Slava, Borba i Pobjeda.

Poglavlje Čast započinje tijekom marša prema Termopilu, upoznajemo kralja Leonidu, neustrašivog ratnika i kroz prisjećanja njegova života, upoznajemo i Spartu kao društvo.

Poglavlje Dužnost objašnjava nam kako su Spartanci krenuli na pohod, pokazuje Leonidu u hramu gdje mu proroci poručuju da ne smije ratovati jer praznik. No on odlučuje djelovati prema svojoj dužnosti Spartanca i kralja i oglušuje se na njihove naredbe.

Poglavlje Slava uvodi tragični lik grbavca Epijalta, Spartanca po rođenju, no odbačenog od sunarodnjaka zbog svoje “abnormalnosti”. Mudri Leonida testira Epijaltovu snagu jer lanac je jak koliko je jaka njegova najslabija karika. Smisao spartanske falange je održavanje neprobojne borbene formacije, gdje svaki štit štiti čovjeka ispod i pokraj njega. Poglavlje završava Leonidinim odgovorom na ultimatum Perzijanaca za predaju oružja, koji se pretvara u otvoreni poziv na borbu.

U poglavlju Borba, iako suočeni s nadmoćnijim protivnikom, u kralju Leonidi i dalje tinja nada. “Čak i kralj sebi dopušta tračak nade. Možemo držati ognjenu kapiju. Možemo pobijediti”. No, nažalost, na kraju biva izdan od samog Epijalta kojem je pokušao pomoći.

Pobjeda je zadnji čin ove tragedije. Usprkos pobjedama nad perzijskim legijama, Spartanci nisu očekivali izdaju. U bezizlaznoj situaciji, pomireni su sa svime, ulaze u borbu, znajući da idu u besmrtnost, jer će se njihova hrabrost prepričavati iz generacije u generaciju.

300 je prekrasni vizualni prepjev Herodotovog Termopila koji ističe sve važne trenutke iz tog sukoba, slavi sve one kvalitete koje su antički narodi stavljali na prvo mjesto. Uzdiže heroje na pijedestal besmrtnosti, a da bi se to moglo ostvariti, potrebna je ultimativna žrtva: život.

Prema ovoj priči napravljena je i filmska ekranizacija s poznatim glumačkim imenima, pa ako više volite sedmu umjetnost, pogledajte film.  https://www.imdb.com/title/tt0416449/

#ostanidoma, #ostanisknjigom


David Machado: Prosječni indeks sreće

Možemo li izmjeriti razinu sreće? Možemo li je odrediti brojem? Koje faktore pri tome moramo uzeti u obzir? Što, zapravo, čini sreću? Tim se pitanjima i problemom bavi roman Prosječni indeks sreće portugalskog pisca Davida Machada.

Rođen je u Lisabonu i na tamošnjem je sveučilištu studirao ekonomiju. Posvetio se pisanju i zapravo je prvo postao poznat po svojim dječjim knjigama, a kasnije po kratkim pričama i romanima. Za svoj je rad nagrađen uglednim književnim nagradama uključujući Nagradu Europske unije za književnost 2015. za roman Prosječni indeks sreće.

Iako nosi sreću u svom naslovu, ovaj vas roman neće ostaviti u optimističnom raspoloženju nakon što ga pročitate. Nešto što je inspirirano velikom europskom ekonomskom krizom niti ne može.

Teška ekonomska kriza u Portugalu 2011. izazvala je masovne prosvjede i političku nestabilnost. Provođeni su ekonomsko-financijski programi stroge štednje. U toj je krizi nesuđeni pisac Daniel ostao bez svega. Žena ga je napustila i odvela djecu u potrazi za nekim izvorom prihoda. Ostao je bez stana jer nije mogao otplaćivati stambeni kredit. Potajice je spavao u svom uredu, spavao je i u svom automobilu no ostao je čak i bez njega. Uza sve to, nakon što je njegov prijatelj završio u zatvoru, preuzima brigu za njegova sina. Svaku put kad pomisli da stvari ne mogu biti gore, pokaže se da je bio u krivu.

Roman je napisan kao zamišljen razgovor između Daniela i njegova prijatelja Almodovara. Iz Almodovarove strane razgovora javljaju se mnoga pitanja koja si postavlja i sam čitatelj. S vremenom se počinje činiti kako Daniel zapravo razgovara s vama kao čitateljem. U svom je pripovijedanju ponekad pretenciozan i narcisoidan no i pun humora i optimizma. Čvrsto vjeruje da da će se stvari popraviti i trudi se snaći u novonastaloj lošoj situaciji.

Dok se pita kakvu budućnost čeka novu generaciju, ne posustaje u svom optimizmu. Sadašnjost je besmislena ako ne vjerujemo u bolju budućnost, a prijateljstvo trojice muškaraca pobjeđuje sve nedaće današnjeg društva.

Roman se bavi i našom opsesijom statistikama, brojevima i mjerenjima te time kako ih ekonomisti i političari koriste kako bi odredili nečiju količinu sreće. Tijekom romana Daniel i njegovi prijatelji postaju opsjednuti takvim mjerenjima. Pritom i oni i svi mi zaboravljamo kako se iza svih tih brojeva skrivaju i ljudske sudbine.

Prosječni indeks sreće pun je tuge, očaja i osjećaja gubitka no istovremeno prenosi poruku nade i djeluje kao podsjetnik na ono što je zbilja važno u nečijem životu.

Ovaj roman nema neki uzbudljiv zaplet niti završava dramatičnim završetkom no njegov autor spretno koristi tuđu nesreću kako bi prenio snažnu i inspirativnu poruku svojim čitateljima. Iako praktična strana života kao što su stalno zaposlenje, ispunjavanje financijskih i emocionalnih potreba naše djece kao i osiguravanje sredstava za život u starijoj dobi ostaju primarni cilj, Daniel shvaća da je ponekad važnija i veća slika. Njegovim riječima: Mi smo nepobjedivi. I dok god vjerujemo da smo nepobjedivi, događat će se nevjerojatne stvari.

Knjigu možete posuditi i u aplikaciji Zaki Book, a upute kako to napraviti, potražite ovdje: http://www.gkka.hr/e-knjiga3/


Ljudmila Ulicka: Zeleni šator

Ljudmila Ulicka kaže kako pisac ima samo jednu zadaću dostojnu poštovanja: promatrati svijet oko sebe i odražavati ga u skladu sa svojim mogućnostima, što ona i nastoji raditi. Najčitanijoj ruskoj spisateljici današnjice pojedini kritičari proriču jednog dana Nobelovu nagradu, ali istovremeno se događa da prosvjednici među portretima nacionalnih izdajnika nose i njezinu sliku.

Njezin je djed bio intelektualac s dva fakulteta, glazbenik, ekonomist, mislilac, poliglot, uhitili su ga nekoliko puta, a posljednji put zato jer je pisao referate za Židovski antifašistički komitet za što je dobio deset godina zatvora, no umro je ubrzo nakon što je oslobođen. Iako je svog djeda vidjela samo jednom u životu, pokazalo se da je njegova prava unuka kad su je s Instituta za genetiku izbacili su 1970. zbog pretipkavanja zabranjene literature.

Rođena je 1943. i odrasla je u Moskvi. Nakon što je otpuštena iz genetičkog laboratorija, radila je u kazalištu i pisala crtice i tekstove za djecu. Krajem 80-ih posve se posvetila pisanju proze. Njezina su djela prevedena na dvadesetak jezika i nagrađena brojnima nagradama.

Jedna od najvećih vijesti prošlog stoljeća bila je ona o Staljinovoj smrti. Umro je četiri dana nakon što je pretrpio moždani udar. Tada još mlad i nepoznat, Johnny Cash bio je na odsluženju vojnog roka i kao radiovezist uhvatio tajnu poruku kojom su se sovjetski vođe došaptavali o tome što će sada kad je vođa otišao. Poruku je proslijedio predsjedniku Eisenhoweru koji je to javno objavio.

Roman Zeleni šator započinje prologom koji čitatelja uvodi u taj prijelomni trenutak Staljinove smrti. Na dan njegova pogreba, masa ljudi koja mu je željela odati počast, stvorila je takvu gužvu da su panika i histerija prouzročili stampedo u kojem su poginule stotine ljudi. O tom događaju pripovijeda mladi fotograf Ilja koji kasnije postaje diler zabranjenim knjigama. Osim njega, pripovjedačica prati i njegove prijatelje, Mihu i Sanju. Jedan od njih je strastveni čitatelj, a drugi nježni glazbenik. Kroz živote trojice prijatelja provlače se i motivi ruske ženske književnosti, problemi religijske i etničke tolerancije, način na koji žene oblikuju svoju ulogu u društvu. Ta trojica neprilagođenih dječaka utjelovljuju junaštvo, naivnost i nadu onih koji su se opirali sivilu i opresiji sovjetskog režima i kroz njihove sudbine Ulicka je ispripovijedala kolektivnu sudbinu nacije, a priča koja je započela smrću Josifa Staljina, završava smrću pjesnika Josifa Brodskog.

Ovaj roman govori o povijesti, ljubavi, uvjerenjima i vjeri te složenosti i veličini ljudskog života. To je priča o zabranjenim idejama i knjigama u svijetu punom paranoje u kojem se o politici i glazbi razgovara u zadimljenim sobama u sjeni sveprisutne vlasti.

Ulicka kaže da nije ona ta koja odabire temu već tema pronađe nju no da je Zeleni šator bio iznimka. Smatra da mladež okrivljava naraštaj koji se u Rusiji obično naziva “šezdesetašima” za sve što se danas događa i osjetila je obvezu da napiše roman upravo o njima. Željela je prikazati opći presjek mladih ljudi iz tog razdoblja, početka šezdesetih 20. stoljeća i to kako ih je sve zajedno vlast deformirala i uništila lišivši ih osjećaja vlastitog dostojanstva i samopoštovanja.

Ulicku zbog njezinog stila pisanja na tragu klasičnog ruskog psihološkog realizma, pripovijedanja najčešće iz ženske perspektive o međuljudskim i obiteljskim odnosima te kompleksnim likovima, jednom od najzanimljivijih ruskih autorica, feminističkim piscem (iako ona kaže da se ne osjeća tako jer se nikad nije osjećala dužna muškarcima), velikom i jedinstvenom, te nikako nemojte propustiti pročitati Zeleni šator koji opisuju kao jedan od najznačajnijih romana moderne svjetske književnosti.

Knjigu možete posuditi i u aplikaciji Zaki Book, a upute kako to napraviti, potražite ovdje: http://www.gkka.hr/e-knjiga3/

#ostanidoma, #ostanisknjigom


Tajni dnevnik Hendrika Groena (83 godine i 1/4)

Neka od pravila kluba “Starci, a ne mrtvaci” glase ovako: cilj je kluba putem izleta učiniti stare dane ugodnijima, sudionici ne smiju negodovati, u obzir se moraju uzeti različite slabosti, ali i visina mirovine, a novi se članovi ne primaju do daljnjega. Osnivač ovog kluba anarhista je Hendrik Groen koji ima 83 godine i jednu četvrtinu. Možda jest star, ali to ne znači da je mrtav.

Njegov je dnevnik bio nizozemski bestseler broj jedan više od trideset tjedana zaredom. Iako sam autor kaže da nijedna rečenica u njemu nije laž, ali nije ni svaka riječ istinita, samo u Nizozemskoj prodan je u 40 000 primjeraka, preveden je na više od trideset jezika, kupljena su i filmska prava, a glavni je lik postao nizozemski kulturni fenomen.

Dakle, tko je taj Hendrik Groen koji je odlučio pisati svoj dnevnik tijekom godine dana o životu u domu za starije i nemoćne u Amsterdamu? Možemo samo nagađati jer pisac je ovog djela anoniman. Jedan nizozemski novinarski istraživački tim tvrdi da se iza tog pseudonima krije šezdesetogodišnji knjižničar Peter de Smet no nijedna teorija o idetintetu ovog pisca nije potvrđena iako je u međuvremenu objavio i nastavak romana. Osim njegova izdavača, nitko zapravo ne zna je li riječ o stvarnom Hendriku ili, na primjer, o nekom poznatom piscu koji piše pod pseudonimom.

No, zapravo nije ni važno jer riječ je o jednom izvrsnom romanu koji je starijim ljudima pružio njihova junaka, a mladima pružio uvid u to da život ne staje s godinama iako u starim danima jako često nije lako uživati.

U samo jednom životnom vijeku, ljudski se život produžio za trećinu zahvaljujući razvoju antibiotika, cjepiva i terapija koje uspješno saniraju donedavno neizlječive bolesti. Cijela se paradigma starosti i starenja promijenila. Starost je postala uobičajena i strahopoštovanje prema njoj nestaje. Ne samo to, u potrazi suvremenog čovjeka za vječnom mladosti, starost se počela prezirati.

Hendrik nije jedan od onih koji će se stalno žaliti na tegobe i bolesti. Živi u sadašnjem trenutku, trudi se da mu život ima smisla, igra videoigrice koje mu pomažu da ponovno nauči istovremeno obavljati više stvari. Ipak, često razmišlja i o samoubojstvu i eutanaziji jer ne može zamisliti život u nepokretnosti i bolovima.

Zbog toga odluči pisati dnevnik. Ne s namjerom da u njega zapisuje tužaljke i kuknjavu jer nikako ne želi biti poput onih staraca koji se uvijek na sve žale, već u njega piše bilješke iz svakodnevnog života. Vrlo će vas često nasmijati svojim duhovitim opaskama i suptilnim kritikama društva, politike, ali i doma u kojem živi. U njemu se pravila ponašanja vječno mijenjaju ne dopuštajući stanovnicima da uživaju čak i u nekim posve bezazlenim sitnicama kao što je koja čašica alkohola više. Ipak, Hendrik i njegovi prijatelji odlučili su iskoristiti vrijeme koje im je preostalo i zbog toga krenu iskušavati svoje granice, isprobavati nove stvari i buntovno se narugati ideji da je starost nedostojanstvena i nužno dosadna.

Na koje su sve zanimljive izlete išli, kako je razvijala ljubavna priča između Hendrika i Eefje, tko je serijski ubojica akvarijskih ribica, kako sakriti psa u staračkom domu, koji su kućanski aparati zabranjeni tamo, i s čime se sve moraju baktati ovi simpatični junaci, pročitajte u ovom romanu namijenjenom svima. Jer 83 godine i jedna četvrtina zbilja nije neka starost kad vam je duh još uvijek iskričav i šarmantan kao što je Hendrikov.

Knjigu možete posuditi i u aplikaciji Zaki Book, a upute kako to napraviti, potražite ovdje: http://www.gkka.hr/e-knjiga3/


Alina Bronsky: Posljednja ljubav babe Dunje

Uz samu ukrajinsko-bjelorusku granicu 1986. godine došlo je do nuklearne nesreće. Černobilska katastrofa dogodila se zbog kombinacije lošeg dizajna nuklearnog reaktora i ljudske pogreške. Službena je obavijest poslana tek dva dana kasnije, a opasni plinovi i radioaktivna prašina još su dva tjedna curili u okoliš, no ni do danas nisu posve nestali iako je preko reaktora preliveno oko 5 000 tona gline, pijeska i olova i sagrađen sarkofag kako bi se spriječilo širenje radioaktivnih elemenata. Najbliži grad Pripjat i obližnja sela i gradovi su evakuirani. Preseljeno je više od sto tisuća mještana, ali slijedile su ih tisuće. Ipak, oko 1200 ljudi, od kojih je većina starijih žena, odlučilo je ostati ili se vratiti kući zbog ljubavi prema rodnoj zemlji. Unatoč opasnostima od posljedica nesreće, neke su i danas žive te imaju između 80 i 90 godina.

Jedna takva, doduše, literarna, jest i baba Dunja čiju je priču Alina Bronsky ispričala u svom trećem romanu, Posljednja ljubav babe Dunje.

Stanovnici Černova živjeli su bezbrižno ozračeni sve dok se u selu nisu pojavili ljudi u skafanderima jer njihovo se selo nalazi u takvoj zabiti da nisu imali nikakvog pojma o ikakvoj katastrofi u Černobilu. Baba Dunja bila je tada još jako mlada, kaže, i imala je tek pedeset i dvije. Iako je nakon Černobilske nesreće otišla s ostalima koji su, naravno, panično pobjegli odande, vratila se u Černovo u kojem je provela cijeli život. Njezina kći ostala je u Njemačkoj, a komuniciraju preko pisama. Baba Dunja nikad nije upoznala svoju unuku no jako je voli.

Za Dunjom su polako došli i ostali. Ostali koji su došli kako bi dočekali svoju smrt, a neki od tih povratnika više ni ne pripadaju ovom svijetu. Njihovo je selo pusto, imaju struju, ali nemaju telefone, povrće uzgajaju sami, a ptice su tamo najglasnije. Ti su ljudi svjesni toga da su čudni, ali i da pripadaju tamo te, iako vode svoje odvojene čudne živote, svjesni su toga i da pripadaju zajedno.

Ipak, kada se među njima pojavi netko tko zaista ne bi trebao biti tamo, udružuju svoje snage kako bi učinili ispravnu stvar. Što će, naravno, imati i svoje posljedice.

Alina Bronsky rođena je u Jekaterinburgu, gradu u podnožju Urala, a u Njemačku se preselila s 13 godina. Njezin je prvi roman Scherbenpark nominiran za jednu od najprestižnijih europskih nagrada: Nagradu Ingeborg Bachmann, a drugi roman, Najljuća jela tatarske kuhinje, preveden je na dvadesetak jezika te nominiran za prestižne književne nagrade.

Nije ni čudno jer njezini su likovi posebni: snažne i hrabre žene, ali i zabavna svojeglava zanovijetala. Iz svojih su tragedija izašle jače i spremne su na borbu sa svim preprekama koje im se pojave na putu.

Knjige Aline Bronsky pomalo je teško žanrovski odrediti. One su satirične, tragikomične i prožete crnim humorom i tjerat će vas da se smijete dok ih čitate jer teške teme i ozbiljni obiteljski problemi ispričani su na najduhovitiji način.

Nikako nemojte propustiti pročitati ovoj roman o upornosti, zajedništvu i svakodnevnim problemima jedne male zajednice koja je odlučila živjeti onako kako želi u inat i bez obzira na to što kažu drugi, a baba Dunja sigurno će vas očarati i nasmijati svojim životnim mudrostima, strpljenjem, kuharskim sposobnostima, suosjećanjem i toplinom.

Knjigu možete posuditi i u aplikaciji Zaki Book, a upute kako to napraviti, potražite ovdje: http://www.gkka.hr/e-knjiga3/

#ostanidoma, #ostanisknjigom


Evie Wyld: Sve ptice pjevaju

Evie Wyld rođena je 1980. u Londonu, a odrasla u Australiji i Engleskoj. Godine 2011. uvrštena je na popis najboljih novijih, a dvije godine kasnije i na popis najboljih mladih britanskih pisaca po izboru uglednog književnog časopisa Granta.

Sve ptice pjevaju njezin je drugi roman, objavljen 2013. godine. Za njega je dobila brojne književne nagrade uključujući i Nagradu Europske unije za književnost 2014.

Njezin je stil precizan, žestok i poetičan, a pisanje uznemirujuće. Kritičari kažu da majstorski gradi atmosferu prijetnje te zamagljuje granice između stvarnog i zamišljenog užasa. Kroz prikaz dvostrukog morala istražuje patnju i žilavost koja proizlazi iz nečeg dubokog i uznemirujućeg u ljudskoj psihi.

Žena Jake i njezin pas imenom Pas, jedini su stanovnici starog seoskog imanja na neimenovanom britanskom otoku. Nevolje nastupe kada netko ili nešto počne ubijati njezine ovce. Počinje sumnjati na tinejdžere ili na divlje životinje, a zatim joj se na imanju pojavi i nepoznati muškarac.

Jakeina napeta priča odvija se kroz dvostruku naraciju i naizmjenična poglavlja. Događaji u sadašnjosti, na britanskom otoku, odvijaju se kronološki. Prošlost se pak kreće unatrag. Svako parno poglavlje korak je unatrag prema traumi koja je Jake iz Australije dovela na ovu usamljenu farmu.

Autorica vjeruje svojim čitateljima da će moći pratiti te izmjene: svaka pripovjedna linija ima svoje vrste ptica, svoje biljke, svoje atmosferske uvjete i svoje sumorno raspoloženje. Prikrivena prijetnja prisutna sve do krajnjeg traumatičnog događaja. Taj događaj zapravo je početak Jakeine priče.

Ona nije susretljiv pripovjedač, detalje iz svog života ne otkriva lako pa se sve do kraja neće saznati što ju je dovelo ovamo. Sam roman nepopustljiv je u svojoj napetosti, a kao glavni motiv kroz njega provlači se nasilje. Jedna od najvećih vrijednosti ovog romana su likovi, ne samo neobična Jake već i primitivni, sirovi muški likovi.

Autorica pisanje pokušava iskoristiti kao način razumijevanja ljudskih bića. Ističe kako knjiga nije postala ono što je mislila napisati. Glavni pokretač za stvaranje ovakve glavne junakinje bila je ljutnja – ljutnja zbog spoznaje koliko je često seksualno nasilje uobičajen dio svakodnevnog života žena.

Popularna kultura govori nam kako su ljudi ili posve dobri ili posve zli, da postoje samo te dvije krajnosti, no ona ih gleda kao osobe koje su u svom životu donijele neke neugodne odluke i sad se nose s posljedicama. Uostalom, svi mi imamo prošlost.

Evie Wyld kaže da u svim njezinim knjigama postoje čudovišta. Neka su stvarna, neka su misaona projekcija, ovisno o njezinom raspoloženju, ali i raspoloženju samog čitatelja.

Završetak romana, podijelio je čitateljsku publiku. Tko ili što je ubilo Jakeine ovce, postoji li zbilja čudovište u ovom romanu i jesu li neke stvari neoprostive, morat će otkriti čitatelji sami.

Knjigu možete posuditi i u aplikaciji Zaki Book, a upute kako to napraviti, potražite ovdje: http://www.gkka.hr/e-knjiga3/

#ostanidoma, #ostanisknjigom

Ljudevita Šestića 1, Karlovac